v

15. UMESTO ZAKLJUČKA


U ovom (petnaestom) poglavlju:

Specifična edukacija vaspitača
Osnovni cilj primene i integracije informacione tehnologije u vaspitno-obrazovnom radu sa
predškolskom decom
Istraživanje – anketiranje roditelja u nekoliko vrtića
Osnovne karakteristike primene i integracije informacione tehnologije u radu sa predškolskom decom
Elektronski portfolio i elektronska knjiga
Delovi teksta:

...



Predškolsko obrazovanje je deo opšteg obrazovanja. Možemo reći da ono priprema decu za ono što ih čeka u daljem životu. Kao što decu, u vrtićima, pripremamo za kasnije usvajanje čitanja i
pisanja, isto tako ih, kroz igru, uvodimo u svet korišćenja računara u edukativne svrhe. Da bi, ovaj zadatak, sa uspehom obavljali, neophodno je da posedujemo odgovarajuća znanja.
Ovom knjigom pokušalo se ukazati na neophodnost razvijanja oblasti primene i integracije informacione tehnologije u obrazovanju predškolske dece kroz:

SPECIFIČNU EDUKACIJU VASPITAČA U OVOJ OBLASTI I
PRIMENOM INFORMACIONE TEHNOLOGIJE U PRAKSI, KROZ
RAD SA DECOM

SPECIFIČNA EDUKACIJA VASPITAČA U OVOJ OBLASTI
Pod specifičnom edukacijom vaspitača podrazumeva se potreba da
vaspitači ovladaju:

Osnovnim informatičkim znanjima.
Specifičnim informatičkim znanjima koja su od značaja za rad sa decom. Što se više poznaju načini na koje se upotrebljavaju različite hardverske komponente kao štampač, skeneri, kamere itd. i
što više znamo o programima koji se mogu iskoristiti za rad sa decom, to će se steći više sigurnosti u radu, proširiti vidici o mogućnostima informacione tehnologije i povećati kreativnost u njenoj primeni u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu sa decom.

Osnovnim teorijskim znanjima o mogućnostima primene informacione tehnologije u radu sa decom, uticajima koja ona može da ostvari na pojedina područja dečijeg razvoja, opasnostima od
njene neadekvatne primene itd.

PRIMENA INFORMACIONE TEHNOLOGIJE U PRAKSI
Primena informacione tehnologije u praksi rada sa decom treba biti
logičan nastavak edukacije vaspitača u kojoj će oni učiti:
Kako da kod dece razviju veštine potrebne za samostalnu upotrebu ove tehnologije, prilagoñene njihovom uzrastu;
Kako da informacionu tehnologiju primenjuju u didaktičke svrhe u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu i integrišu u ovaj rad (povezuju sa svim drugim oblastima vaspitno-obrazovnog rada, vaspitno-obrazovnim ciljevima, zadacima...);
Pri tome, naglasak treba da bude na primeni i integraciji ove tehnologije u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu, a ne na informatičkoj obuci dece.

...

Cilj primene i integracije informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu vaspitača može se definisati na sledeći način:
ISKORISTITI SVE POTENCIJALE KOJE INFORMACIONA TEHNOLOGIJA PRUŽA ZA OSTVARIVANJE POZITIVNOG UTICAJA NA DEČIJI RAZVOJ, PODIZANJE KVALITETA SVIH SEGMENATA VASPITNO-OBRAZOVNOG RADA I RAZVOJ MEDIJSKE KULTURE DETETA.

...

Takoñe je bitno da shvatimo i činjenice:
Da će se potencijal ove tehnologije, u daljem procesu unapređivanja vaspitno obrazovnog rada sa predškolskom decom, ubrzano povećavati.
Da je uvođenje informacione tehnologije sa predloženim ciljem i na predloženi način u interesu deteta i dečijeg razvoja.
Da samo vaspitači mogu biti osnovni nosioci ovog posla.

...

Navedeni podaci ukazuju da povećanje broja računara ne znači automatski i povećanje korišćenja informacione tehnologije u svrhu osmišljenog pozitivnog uticaja na dečiji razvoj.
Slično bi se moglo zaključiti i u vezi informatičkog osposobljavanja vaspitača. Samo obezbeđivanje većeg broja računara u vrtićima i usvajanje osnovnih informatičkih znanja, od strane vaspitača,
ne znači i njihovu osposobljenost da ta znanja adekvatno primenjuju u radu sa decom.

...


Drugi deo specifičnih znanja iz ove oblasti, potrebnih vaspitačima, vezan je za poznavanje osnovnih principa i smernica za primenu i integraciju informacione tehnologije u radu sa decom. Iako se njima nismo posebno bavili u ovoj knjizi, ukratko ćemo ih pomenuti, kao putokaze za dalji rad i otkrivanje.
U praksi, da bi se iskoristile prednosti informacione tehnologije, nije nam dovoljan samo računar. Potrebna je i Web kamera ili digitalni foto-aparat, laserski štampač, skener, Internet... Ne mora se sve to imati odmah u vrtiću, dovoljno je, za početak imati prenosivi računar i
digitalni foto aparat.

Neke od osnovnih karakteristika adekvatnih načina korišćenja
informacione tehnologije u radu sa decom su:
Informatičke veštine i znanja koje dete stiče u dečijem vrtiću, nisu cilj, već posledica procesa u kojem se informaciona tehnologija koristi za ostvarivanje različitih vaspitno obrazovnih ciljeva.
Dete predškolskog uzrasta usvaja informatičke veštine i znanja na isti način kao što usvaja sve ostale produkte tehnološkog razvoja.
Informaciona tehnologija mora biti korišćena kao podsticaj socijalne interakcije izmeñu dece, dece i vaspitača, jedne vaspitne grupe sa drugom, vrtića i porodice, vrtića i šire društvene sredine... To podrazumeva i da računar (najbolje prenosivi) bude smešten u sobi vaspitača i dece, a ne izdvojen u posebnoj prostoriji. Bolje je da ispred računara uvek bude više dece. Naravno, prisustvo računara u sobi u kojoj borave deca i vaspitač nije jedini uslov adekvatnog korišćenja ove tehnologije u vaspitno obrazovnom radu sa predškolskom decom.
Informaciona tehnologija ima velike mogućnosti u uspostavljanju saradnje i partnerskog odnosa vrtića i porodice i u ovoj oblasti može imati veliki značaj.
Kada govorimo o obrazovnom računarskom softveru, onda moramo znati da postoji čitav niz znanja vezanih za procenu valjanosti ovog softvera. Za početak, možemo istaći da najveću vrednost u vaspitno obrazovnom radu sa decom imaju, takozvani, otvoreni softveri tj. oni koji omogućavaju najveću kreativnost dece i vaspitača. Osim otvorenih programa namenjenih odraslima, koje delimično, i uz asistenciju odraslih, mogu upotrebljavati i deca, postoje programi
ovog tipa namenjeni upravo vaspitno obrazovnom radu sa decom.
Sledeća specifičnost ovako shvaćene primene i integracije informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu jeste da se ona treba shvatiti kao jedan od mogućih izbora i da se uvek koristi
povezano sa drugim aktivnostima.

...

ELEKTRONSKI PORTFOLIO

Elektronski portfolio je zbirka multimedijalnih materijala koja nastaje zajedničkim radom dece, roditelja i vaspitača. On prati i podstiče dečiji razvoj. Prikaz je dešavanja u okviru vrtića i postignuća deteta u okviru njih. Odlična je prilika za prožimanje iskustva deteta iz porodice i
vrtića. Edukativni deo portfolia pomaže deci da brže savladaju vaspitno obrazovne zadatke koje pred njih postavljamo. Elektronski portfolio može imati tri osnovna dela: deo namenjen
deci, deo namenjen roditeljima i deo namenjen vaspitaču. Svaki od njih ima svoje specifičnosti i karakteristike.

ELEKTRONSKA KNJIGA

Elektrosnku knjigu moguće je praviti u programu Power Point. Njene značajne osobine su:
Da deca mogu biti aktivni učesnici u njenom stvaranju i menjanju.
Motiviše razne dečije aktivnosti i podstiče učenja.
Može da podstakne na aktivnost celu grupu dece.
Može se koristiti u individualnom radu.
Moguće ju je potpuno prilagoditi željenim ciljevima.
Otvorena je za različite ideje, traži i podstiče kreativnost stvaranja.
Dete samostalno može da „lista“ ovu knjigu.
Dete može da kontroliše ono što želi da vidi i čuje.
Lako se čuva za kasnije generacije.
Moguće ju je, vremenom, dorañivati.
Može se deliti sa roditeljima, drugom decom, (kopiranjem na diskete, slanjem preko Interneta...).

Program „Power Point“ pogodan je za stvaranje elektronske knjige jer se u njemu mogu koristiti:
dečiji crteži (skenirani i nastali u nekom od deci prilagoñenih
programa).
slike i fotografije (skenirane, dobijene fotoaparatima, kamerama, preuzete sa Interneta).
tekst (koji se može pojavljivati slovo po slovo).
zuk i različiti zvučni efekti.
pokretne slike – film.
Svi pomenuti elementi mogu se na različite načine kombinovati u jednoj elektronskoj knjizi i povezivati linkovima.

...

Pri tome, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je informaciona tehnologija samo jedna od mogućnosti koja se može koristiti u vaspitnoobrazovnom radu sa decom i da se realan život, interakcija i iskustvo ne mogu ničim zameniti.

Istovremeno sa razvojem oblasti primene i integracije informacione tehnologije biće potrebno stvarati i razvijati različite resurse koji će se koristiti u primeni ove tehnologije u radu sa decom.
Biće neophodno obezbediti povezivanje Internetom, a razvijaće se i neki novi oblici saradnje sa roditeljima i širom društvenom sredinom...

I, na kraju, nadam se da je ova knjiga odgovorila na neka važna pitanja i da je istovremeno otvorila neka nova, na koja ćemo, svi zajedno, tražiti odgovore.


Delovi ovog teksta mogu se objaviljivati samo uz navođenje izvora i autora.

14. Šta roditelji mogu da učine? SAVETI ZA RODITELJE

U ovom (četrnaestom) poglavlju:

Uloga vaspitno-obrazovnih ustanova
Osnovni saveti za roditelje
Saveti vezani za balans aktivnosti, vreme, sadržaje, kontekst i način



Delovi tekta:

Najkraći mogući savet koji bi mogli da uputimo roditeljima u vezi uticaja koje mediji, naročito informaciona tehnologija, mogu ostvariti na dete jeste:
zabrana – ne,
kontrola – da,
pružanje mogućnosti, pozitivnih izbora i dobrih modela – obavezno!

...

Ali, i pre nego što vrtići i škole postanu mesta u kojima će se, adekvatnim korišćenjem informacione tehnologije, pomoći detetu i porodici, svaki roditelj, već danas, mora da se suoči sa svojim detetom kao detetom savremenog doba.
Zato ćemo se, u ovom tekstu, baviti savetima koji im, u tome, mogu pomoći. Ključne reči koje ukratko opisuju sve savete mogu biti:uzrast dece, vreme provedeno uz medije, sadržaji, kontekst, način, planiranje, selekcija, kontrola i pozitivni podsticaji.

OSNOVNI SAVETI:
Moramo uvek delovati u skladu sa detetovim uzrastom, odnosno birati programe i aktivnosti koje su prilagođene detetu.
Što je dete mlanje to treba opreznije birati sadržaje kojima je ono izloženo putem medija.
Što je dete mlađe to treba manje vremena da provodi ispred monitora televizora i računara.
Moramo uvek (24 sata dnevno) imati kontrolu nad svime što rade naša deca.
Što je dete mlađe, lakše se uspostavlja kontrola nad vremenom koje dete provodi i sadržajima kojima je dete izloženo preko medija.
Zbog toga sa formiranjem medijske kulture i razvojem odgovarajućih navika vezanih za medije, treba početi u ranom detinjstvu. Do polaska u školu dete bi trebalo da ima osnovu za dalji razvoj sopstvene medijske kulture i uvid u mogućnosti da informacionu tehnologiju koristi za samoobrazovanje i različite vrste kreativnog stvaranja.

BALANS AKTIVNOSTI
Ako mislimo da dete suviše vremena provodi ispred monitora bilo televizora bilo računara rešenje ne može biti u zabrani već u pronalaženju adekvatne zamene za ovu aktivnost.
Posvetite svom detetu svakoga dana barem 30 minuta vremena. (Ali „odistinski“).
Napraviti balans izmeñu različitih aktivnosti.

VREME
Na samom početku treba postaviti pitanje: Koliko vremena moje dete provodi za monitorom televizora i računara? Da li ga vreme provedeno za različitim medijima ometa u drugim aktivnostima?
Predlog: napraviti snimak detetovih aktivnosti u toku jedne nedelje. Sa starijom decom prodiskutovati dobijene rezultate i potražiti zajednička rešenja, ukoliko je vreme koje se provodi uz medije veće nego što smatramo da je poželjno.
Deca do polaska u školu, u zavisnosti od uzrasta, ne bi trebala do provode više od 30 minuta dnevno uz televizor ili računar.
Starija deca, u zavisnosti od uzrasta, ne bi trebalo da provedu više od 1-2 sata dnevno, ispred televizora ili računara.
Istina je da svi imamo mogućnost izbora programa i mogućnost da gledamo ili ne gledamo TV – dugme za uključivanje i isključivanje postoji. Primer koji dajemo detetu je model ponašanja koji će ono slediti. O tome moramo misliti i zbog toga je neophodno limitirati sopstveno vreme provedeno ispred monitora.
Ne uključivati TV tokom obroka i u toku dana kao „propratno dešavanje“ i „dnevnu buku“. Umesto televizora uključiti radio ili cd plejer.
Ne davati deci da jedu gledajući televiziju ili igrajući igre.
Razmislite o predlogu da uvedete jedan dan nedeljno ili mesečno kao „Dan bez medija“. Obavezno planirati druge aktivnosti za taj dan.
Ne dozvoliti da, zato što ste previše zauzeti, ili želite da se odmorite, dete gleda TV i igra igrice mnogo više nego što bi trebalo.
Računar i televizor ne stavljati u dečiju sobu već u prostor u kojem ćete imati kontrolu vremena koje dete provodi uz ova dva medija i kontrolu sadržaja kojima je njima izloženo. (Istraživanja su
pokazala da je postavljanje ovih medija u dečiju sobu povezano sa povećanjem vremena koje deca provode uz njih).
Moguće je nabaviti program koji će ograničiti igranje kompjuterskih igara na dogovoreni period vremena.
Nemojte svako veče dozvoljavati da se dete uspava uz omiljeni dugometražni crtani film. Umesto toga pročitajte mu neku priču i porazgovarajte.

SADRŽAJI:
Važno je da znamo šta nam deca igraju na računaru. Zašto? Zato što postoji potencijalna dobrobit za dete od odgovarajućih kompjuterskih igara. I zato što postoji potencijalna štetnost od
drugih.
Deca mlaña od tri godine ne trebaju da gledaju televiziju. Njima su potrebne aktivnosti kao što su razgovor, čitanje, istraživanje sveta svim čulima, igra...
Deci od dve do tri godine dozvoliti gledanje samo edukativnih programa sa televizije. (Nekontrolisano gledanje televizijskog programa na ovom uzrastu može izazvati poremećaj pažnje na kasnijem uzrastu deteta.)
Deca do tri godine mogu, zajedno sa svojim roditeljima, da „igraju“ softvere odnosno programe namenjene njihovom uzrastu, koji predstavljaju nešto poput multimedijalnih slikovnica za decu do tri godine.
Deci od tri godine možemo dozvoliti da uče da koriste računar kroz softvere koji su namenjeni ovom uzrastu.
Deca od tri godine i sedam meseci mogu da nauče da samostalno koriste računar, na način koji zadovoljava njihove potrebe.
Na novijim televizorima, od 2000. godine koristiti „V-chip“ kako bi se izbacivale emisije sa mnogo seksa i nasilja.
Naučiti sebe i decu da TV gledamo prateći TV program u novinama i odreñujući koje su to emisije koje želimo da gledamo.
Pridržavati se preporučene standardizacije TV programa i video kompjuterskih igara.
Kad kupujete kompjuterske igre pazite šta kupujete, vršite selekciju video igara i proverite njihov kontekst.
Postoji više saveta za kupovinu edukativnih programa za decu. Jedan od najboljih izbora jesu takozvani otvoreni programi.
Čitati rejting i druge informacije o kompjuterskim igrama i rukovodite se njima.

KONTEKST, NAČIN
Posmatrajte svoje malo dete dok gleda televiziju. Možda ćete primetiti znakove uznemirenosti, straha, napetosti. Budite spremni na razgovor, objašnjenja i odgovaranje na pitanja.
Naučite dete da postoje tri vrste programa: onaj koji mogu gledati sami, onaj koji mogu gledati samo u društvu roditelja i onaj koji je samo za odrasle.
Adekvatno komentarisati scene nasilja ako ih, slučajno, sa vama gleda i dete.
Pomoći im da nauče da razlikuju virtuelno od stvarnog, maštu i realnost.
Učite decu da budu kritičari onoga što gledaju. Kritikujte nasilje i nekulturu i navodite pozitivnije načine ponašanja. To isto, nenametljivo tražite i od starije dece.
Naučiti decu da koriste računar bezbedno: da prave pauze u toku rada, da su na normalnoj udaljenosti od monitora, da ukoliko uoče znake umora (bola u bilo kojem delu tela, probleme u vidu i sl. odmah jave odraslima i prestanu sa igrom).
Objašnjavajte svojoj deci – onda kada je već izloženo sadržajima za
koje smatrate da mogu štetno uticati na dete. Pričajte sa decom o
igricama koje igraju i iskreno im saopštite da ste zabrinuti da igre sa
agresivnim sadržajima mogu na njega uticati tako da postane
neosetljivo na nasilje.
Pomoći detetu da ne bude iskomercijalizovano.
Ne očekujte od deteta da se samostalno odupre komercijalizaciji i
odluči da kupuje žvake, bombone, piće... Kada vas dete pita za ove produkte objasnite mu da ne treba podleći svemu što se vidi na TV-u.
Pridržavati se ergonomskih standarda u korišćenju računara.

I, na kraju, iako današnji roditelji provode mnogo manje vremena sa svojom decom nego što je to bilo ranijih godina (1997. godine roditelji su provodili 40% manje vremena sa svojom decom nego
trideset godina ranije) to ne znači da su oni izgubili moć da kontrolišu svoje dete i budu uz njega, naročito onda kada su mu najpotrebniji.

...


Tehnologija, koja napreduje iz dana u dan, pruža veliki broj izazova današnjoj porodici i vaspitno-obrazovnim ustanovama.
Jedno je sigurno – trebalo bi da se svi mi (roditelji, vaspitači i učitelji) trudimo da o tehnologiji, medijima i njihovim uticajima znamo više, barem toliko koliko nam je potrebno da vaspitavamo i obrazujemo decu savremenog doba.

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.















13. Kako informaciona tehnologija pomaže DECI SA POSEBNIM POTREBAMA?

U ovom (dvanaestom) poglavlju:

Ko su deca sa posebnim potrebama?
Mogućnosti podešavanja računara u okviru operativnog sistema
Mogućnosti prilagoñavanja različitih hardverskih komponenti
Primeri programa za rad sa decom sa posebnim potrebama

Delovi teksta:


Većina autora, koji pišu o primeni informacione tehnologije u radu sa decom sa posebnim potrebama podvlače njen značaj u povećanju mogućnosti da ova deca budu uključena u redovan vaspitnoobrazovni rad sa mnogo većim uspehom nego do sada.
Naše istraživanje ovog aspekta korišćenja računara počećemo traganjem za odgovorom na pitanje: Ko su deca sa posebnim potrebama?
Jedan od odgovora na ovo pitanje nalazi se u materijalima sa seminara „Rad sa decom sa posebnim potrebama“:
„Deca sa posebnim potrebama su deca čije su osnovne životne, psihološke i socijalne potrebe u osnovi iste kao i potrebe druge dece. Posebnost potreba dece sa smetnjama u razvoju više se tiče činjenice da je za njihov razvoj potrebna posebna društvena podrška – mnogo veća, sistematska, rana, često dugotrajna, ponekad sasvim specifična, ali uvek i opšta podrška bez koje ne uspevaju da dosegnu svoj maksimum...
Kada se govori o deci sa posebnim potrebama, misli se na veći brojrazličitih grupa dece: decu koja su ometena u telesnom, mentalnom i senzornom razvoju, decu sa poremećajima ponašanja i decu sa hroničnim bolestima, decu koja su na dužem bolničkom i kućnom lečenju, decu sa emocionalnim smetnjama, zatim emocionalno lišenu decu i decu iz siromašnih, zaostalih ili kulturološki specifičnih sredina, decu bez roditeljskog staranja, zatim zlostavljanu decu, decu pogođenu ratom, izbeglu i raseljenu decu. Ali, ponekad termin „posebne potrebe“ označava i posebne, naročito posebne obrazovne potrebe darovite dece.“
Izvor: 1Milena Jerotijević, materijal sa seminara „Rad sa decom sa posebnim potrebama”, Beograd, 2006. god.

...

U tekstu se dalje navodi da danas jedno od šestoro dece u Americi ne može da prati klasičan obrazovni program zbog toga što ima teškoće koje ga u tome onemogućavaju. U istom tekstu navodi se i podatak da više od pet miliona dece od šest do 17 godina pripada deci kojoj je potrebno specifično obrazovanje i koja su u toku 1997/1998. školske godine koristila neki od oblika specijalnog obrazovanja.
Ovako veliki broj dece koja su svrstana u ovu kategoriju izaziva nedoumicu, nas koji smo nedovoljno upućeni u ovu tematiku. Nešto više od polovine dece sa posebnim potrebama od šest do 17 godina u Americi, (tačnije, 51%) čine deca koja imaju specifične probleme u učenju (prouzrokovane emocionalnim i socijalnim problemima, problemima u ponašanju i u samom toku učenja). Zatim, 21% dece ima poteškoće u govoru i govornom razvoju, 10% ove dece čine deca sa
mentalnom retardacijom, 2% dece ima probleme sa vidom i sluhom a 8% ima neke druge poremećaje.
Izvor:Ted S. Hasselbring, Candyce H. Williams Glaser „Use of Computer Technology to Help Students with Special Needs”,
http://www.futureofchildren.org


...

Pored pomenutih načina na koji se operativnim sistemom i posebno namenjenim programima računar prilagoñava potrebama različitih korisnika pomenućemo i druge mogućnosti prilagoñavanja, koje se, pre svega, sastoje u posebnim delovima hardvera koji se mogu
koristiti.

...

Nakon što smo se, ukratko, upoznali sa različitim mogućnostima da se računar i različiti hardverski delovi prilagode deci sa posebnim potrebama krenućemo u istraživanje posebnih programa koji su namenjeni za učenje i rad sa ovom decom. U tom pogledu, prvo što „pada u oči“, kada istražujemo inostrano tržište, jeste obilje mogućnosti i bogatstvo najrazličitijih programa, kao i opšte prihvatanje i prepoznavanje prednosti koje informaciona tehnologija ima u radu sa
ovom decom. Ne smemo da zaboravimo da osnovne odlike informacione tehnologije kao što su multimedijalnost i mogućnost upotrebe hiperlinka (teksta ili slike koji povezuje ili „otvara“ novi tekst ili sliku) same po sebi, jesu prilagoñene načinu na koji dete uči.

...

Na seminaru „Rad sa decom sa posebnim potrebama“ imala sam sreću da upoznam gospoñu Milenu Jerotijević, velikog borca i pregaoca u širenju ideje i realizovanju inkluzije tj. obuhvatanja dece sa posebnim potrebama u redovan vaspitno-obrazovni sistem i bila sam toliko slobodna da zatražim kratak komentar njenih iskustava i viñenja prednosti koje računar ima u radu sa autističnom decom. Evo tog komentara:
„Deca sa autizmom pokazuju izrazitu sklonost za rad na računaru. Vešti su, uče brzo da koriste računar i zahvaljujući njemu mnogo brže uče različite sadržaje nego u uobičajenim situacijama.
Za decu sa autizmom računar je posebno podsticajan za učenje govora (čak i stranog jezika) kao i za razumevanje socijalnih situacija i usvajanje socijalnih veština.“

...

Drugi program koji ćemo ovde pomenuti, jeste „Flash! Pro2“, softver namenjen deci sa autizmom. On se sastoji od preko 8.500 slika svrstanih u 65 kategorija. Evo nekoliko primera iz tog programa:
Emocije:



...


Sledeći program o kome ćemo govoriti zove se „Switch it“ Hygiene. Njega je odlično opisao autor Veselin Medenica:
„Switch it! Hygiene“ je program koji služi za učenje dece predškolskog uzrasta kako da održavaju ličnu higijenu. Ovaj program se koristi u Engleskoj kao standardni deo u nastavi predškolskog
obrazovanja. Program putem slika, zvuka, teksta i animacija uči decu osnovnim aktivnostima higijene: češljanje, pranje zuba, tuširanje, oblačenje čiste odeće, higijena hrane...Svaka aktivnost (npr. pranje zuba) predstavljena je animacijom u okviru koje postoji pet delova koji imaju za cilj da auditivno i vizuelno podstaknu dete na verbalni odgovor u vidu razgovora sa nastavnikom...
Izvor:Veselin Medenica, „Upotreba savremenih informatičkih pomagala u vaspitno obrazovnom radu sa telesno invalidnom decom predškolskog uzrasta”, 10. JISA kongres 2005 godine, Herceg Novi

...

Ponekada se, pretražujući informacije na Internetu na ovu temu, možemo upoznati sa potresnim pričama i svedočenjima roditelja i dece kojima je računar promenio život. Ako, pored toga, znamo da je, u razvijenim zemljama, za svaku od pomenutih oblasti u kojim mogu biti registrovani problemi u razvoju dece, razvijen čitav niz (na stotine i hiljade) najraznovrsnijih softverskih i hardverskih rešenja onda je to dodatan razlog da budemo još zainteresovaniji za ovu temu i pokušamo da o njoj saznamo što više.

...

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.






12. Uticaj informacione tehnologije na FIZIČKI RAZVOJ DETETA

Uovom (dvanaestom) poglavlju:

Negativni uticaji informacione tehnologije i moguće posledice po fizički razvoj deteta
Mišićno-skeletni poremećaji
Sindrom računarskog vida
Fotosenzitivna osetljivost
Ergonomski standardi korišćenja računara
Pozitivni uticaji i primeri računarskih programa koji podstiču fizičke aktivnosti deteta

Delovi teksta:

Svi, pa i oni koji nisu najbolji poznavaoci dečijeg razvoja, znaju da dugo sedenje, uključujući i sedenje ispred monitora računara ili televizora narušava fizički razvoj deteta. Negativne posledice se mogu očekivati čak i ako se dete bavi fizičkim aktivnostima (na primer, nekim
sportom), a prekomerno koristi računar i u dugom vremenskom intervalu neadekvatno sedi za računarom.
Navešćemo neke od mogućih posledica neadekvatnog korišćenja računara na fizički razvoj ljudskog organizma:
različiti mišićno-skeletni poremećaji (takozvani „RSI“, engl: „Repetitive Strain Injury“ tj. „Povreda uzrokovana učestalim ponavljanjem“)
gojaznost
„Computer Vision Syndrome“ („CVS“) odnosno „sindrom računarskog vida”.
neurološki problemi izazvani osetljivošću na brze promene svetlosti i slika (tzv. foto senzitivna epilepsija)
problemi izazvani kumulativnim efektom zračenja računara i drugih uređaja

...

Fotosenzitivna osetljivost

Sledeće navedeni mogući negativni efekti, najpre gledanja televizije a zatim i igranja video igara su teškoće izazvane fotosenzitivnom osetljivošću. Ona se javlja isključivo kod fotosenzitivnih
osoba (ne i kod onih koje to nisu) kod kojih se ova osetljivost (koja je genetski determinisana) može javiti u situacijama kao što su igranje određenih video igara, gledanje određenih tv programa, boravak u disko klubovima ili na koncertima... Osnovni problem je što osobe koje su genetski sklone epilepsiji ili su već imali epileptične napade, kao i one koje ih do sada nisu imali, ne znaju da li su foto osetljive i da li je za njih rizično da igraju video igre i gledaju televiziju ili ne. Dijagnostikovanje fotosenzitivne osetljivosti može se vršiti pomoću „EEG“ (Elektroencefalogramskih) snimaka mozga. Da bi znali da zaštitimo sebe i decu od mogućnosti pojavljivanja teškoća izazvanih ovom osetljivošću potrebno je da o njoj znamo još nešto.

...


Nije loše da znamo da se fotosenzitivna osetljivost registruje najčešće kod fotosenzitivne dece od devete do 19-este godine (a oni su upravo populacija koja najviše igra video igre). Zatim da je genetski foto osetljivo više devojčica (60%), nego dečaka (40%). Ali da se, i pored toga, teškoće izazvane fotosenzitivnom osetljivošću češće registruju kod dečaka, jer oni provode mnogo više vremena uz kompjuterske igre nego devojčice.

...

Da bi se izbegli mogući epileptični napadi izazvani fotosenzitivnom osetljivošću važno je, pored navedenog, da znamo i da se rizik od njihovog pojavljivanja povećava vremenski dužim gledanjem televizije ili igranjem video igara i u situacijama kada je dete već umorno a nalazi se ispred ekrana umesto u krevetu kao i ne pridržavanjem ergonomskih standarda52 korišćenja računara, o čemu će, nešto kasnije biti više reči.

...


Rešenje za prevenciju ovih, i svih drugih simptoma neadekvatne upotreba računara je jednostavno i negativne posledice moguće je izbeći ili smanjiti na najmanju moguću meru ako decu naučimo da se pridržavaju određenih pravila. Slično kao što decu od malena izvodimo napolje u šetnju (a kasnije ih i same puštamo), i pri tome ih učimo da ne pričaju sa nepoznatima, ne istrčavaju na kolovoz, paze kako prelaze ulicu i sl. moramo im obezbediti zdrav i bezbedan
način odrastanja uz korišćenje računara. Pri tome moramo im pružiti saznanja o pravilnim načinima upotrebe računara i njegovim ogromnim kreativnim mogućnostima kao i mogućim posledicama nepridržavanja pravila za adekvatnu upotrebu računara.

...


Ergonomske standarde korišćenja računara možemo podeliti u tri grupe pravila:
Povećanje udobnosti (pravilno sedenje)
Podešavanje opreme i prostora - (pravilno kucanje, držanje miša, udaljenost od monitora i regulisanje svetlosti)
Pravilna tehnika rada (pravilno rasporeñeno vreme).
Posebno za decu, trebalo bi uvesti i četvrto pravilo: pravilo razmene (razgovor sa roditeljima i kontrola sadržaja, eventualnih znakova zamora, upala i sl... od strane roditelja)

...

U tom smislu, uslovi koje treba obezbediti za decu (a slične i za nas odrasle) su:
Stolica i sto - bilo bi najbolje kada bi i sto na kojem je računar i stolica na kojoj dete sedi bili potpuno prilagoñeni dečijoj visini. Stolica na kojoj dete sedi morala bi biti anatomski oblikovana i imati prikladan oslonac za dečija leña.
Podmetači za noge - ukoliko dete sedi na stolici i za stolom namenjenim odraslima i njegove noge vise iznad zemlje morali bi da postavimo podmetače odnosno oslonce za njih.
Prilikom kucanja ili korišćenja miša – potrebno je obezbediti da cela podlaktica bude naslonjena na sto ili naslon stolice (a ne da, kako se to često dešava, „visi u vazduhu“), laktovi u visini tastature, ruke savijene u laktu pod uglom od oko 90 stepeni, šake i ruke ispružene i paralelne sa prstima.
Miš bi trebao da bude manji, zbog manje dečije ruke i smešten bliže tastaturi, tako da oba lakta budu sve vreme na istoj udaljenosti.
Tastatura - moguće je kupiti tastature za decu. One imaju manje tastere i manji razmak izmeñu njih. Za razliku od uobičajenih navika većine korisnika, tastatura bi trebalo da bude spuštena (ne
uzdignuta na plastične oslonce koji postoje na većini tastatura).
Izbegavati pritisak ruku od oštre delove radnog stola.
U vezi položaja očiju u odnosu na monitor, treba obratiti pažnju da deca ne gledaju na gore na monitor. Ukoliko je detetova glava nagnuta unazad u dužem vremenskom intervalu to može dovesti do bolova u vratu. Oči deteta bi trebale da budu u nivou ili blago ispod vrha monitora. Kada sedi i gleda u ekran dete bi trebalo da vidi gornju ivicu pod uglom od 10 stepeni a centar pod uglom od 20 stepeni.
Monitor bi trebalo da bude tačno ispred deteta, a ne sa strane.
Ekran računara mora da bude smešten na udaljenosti od oko 50-60
cm od očiju. Ne treba dozvoljavati detetu približavanje ekranu.
Monitor nikada ne postavljati tako da se sedi licem prema prozoru a svetlo u sobi u kojoj je računar trebalo bi da bude manje nego što je uobičajeno ali nije dobro ni raditi u potpunom mraku.
Izbegavati stare monitore (sa katodnom cevi tj. takozvane „CRT“ monitore) i kupiti novi, ravni monitor koji ne zrači, neutrališe odsjaj i ne zamara oči u onom stepenu u kojem to čine stari tipovi
monitora (danas postoje dve vrste ravnih monitora: „LCD“ i „GPD“).
Ukoliko primetite da vaše dete (ili vas) zamara gledanje u ekran, pokušajte da promenite njegove parametre (osvetljenje, kontrast...).
Ne gledati televizor previše blizu ekrana. Udaljenost od njega bi trebala da bude oko 3 metra (u zavisnosti od veličine ekrana).
Bolji su manji televizijski ekrani od onih velikih.
Ne koristiti računar u dugom vremenskom intervalu a, ukoliko se to dešava obavezno praviti česte odmore i pauze. Potrebno je na svakih 15 minuta napraviti pauzu od jednog do dve minute.
Dovoljno je odlutati pogledom van ekrana, protegnuti leña, protresti ruke ili lagano prošetati. Moguće je da instalirate softver koji će dete (ili vas) upozoravati na potrebu da pravite odmor.
Ne igrati igrice i ne gledati televiziju kada smo izuzetno umorni.
Izbegavati igrice sa jakim fleševima i jakim osvetljenjem.
Ponekada zatvoriti jedno, pa drugo, oko u toku igre.
S vremena na vreme setiti se da povećamo broj treptaja oka i odradimo malu vežbu očima.
Ukoliko osetite bilo koji od ranije navedenih simptoma ugasite televizor ili računar i odmorite...

...

Osvrnućemo se na takozvani „ADD“ sindrom, odnosno smanjenu fleksibilnost pažnje koju često prati i hiperaktivnost. Ova pojava se sve češće sreće kod današnje dece „Kao da je reč o novoj
generaciji dece“, napomenuto je na seminaru „Deficit pažnje i hiperaktivnost dece“, autora Nebojše Jovanovića. Jedna od pratećih osobina dece sa ADD sindromom jeste da „Ona ne podnose stvari koje se odvijaju sporo. Čitanje je za njih isuviše sporo u odnosu na film ili
video.“
Ovaj autor u svojoj knjizi dalje navodi: „I pored velike „povike“ na računare kao na štetne stvari koje odvlače pažnju dece i odvajaju ih od igre i vršnjaka... ako se prikladno koriste računari mogu biti od velike pomoći ADD deci... Šteta je ne iskoristiti dobar i edukativan materijal koji omogućava ADD detetu da uči na način koji mu odgovara... Postoje posebni softveri za trening pažnje ADD dece (za kućnu upotrebu) koji se dosta primenjuju u zapadnim zemljama (kod nas ih, na žalost, još nema), kao što su „Sharper Brain“ („Oštrač mozga“), „Captain Log Cognitive Training System“ i sl.''
Izvor: Nebojša Jovanović, Tatjana Firevski-Jovanović, Sandra Jovanović, „Deficit pažnje i hiperaktivnost dece”, Centar za primenjenu psihologiju, Bg. 2007. god.

...


Iz dana u dan tehnologija nas iznenađuje svojim mogućnostima. Tako se na Internetu može pronaći sajt koji opisuje program „Full Body Games“. U ovom programu čitavo telo se koristi kao
upravljački mehanizam. Ljudsko telo zamenjuje miša ili džojstik u igrama u kojima na primer, izbegavate odreñene prepreke ili hvatate određene „predmete“

...


Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autra.

11. Uticaj informacione tehnologije na RAZLIČITE OBLASTI DEČIJEG RAZVOJA

U ovom (jedanaestom) pogalvalju:

Osnovne oblasti razvoja deteta, načela i dugoročni ciljevi vaspitno-obrazovnog rada
Uticaj informacione tehnologije na neke od oblasti dečijeg razvoja

Delovi teksta:

Svi koji se profesionalno bave predškolskom decom znaju da je za predškolski period karakteristično da deca, koristeći sva svoja čula i umne sposobnosti, pokušavaju da upoznaju i shvate svet oko sebe.
Tokom tog perioda ona uče kroz igru i interakciju u nekoliko međusobno povezanih dimenzija svog razvoja:
fizički razvoj (motorika, govorni aparat, čula, zdravlje i higijena)
socijalno-emocionalni razvoj (odnos prema sebi i drugima, prema okolini i osećanja)
kognitivni razvoj (upoznavanje materijalnog i živog sveta, logičko matematičkih struktura, prostora, vremena i praktično korišćenje saznatog, u životu i radu)
razvoj komunikacije i stvaralaštva.

Osnovna načela kojima se vaspitači rukovode u vaspitno obrazovnom radu sa decom su načela:
celovitosti i integriteta
orjentacije ka opštijim (dugoročnim) ciljevima
praćenja i podsticanja dečijeg razvoja
aktivnosti i životnosti
dominacije igre i igrovnih postupaka
usklađenosti sa uzrasnim i individualnim karakteristikama
postepenog osamostaljivanja dece i
socijalne interakcije i kontinuiteta.

...


FIZIČKI RAZVOJ
O uticaju informacione tehnologije na fizički razvoj deteta danas
se najviše govori i piše s obzirom da informaciona tehnologija danas
najčešće nije odgovor na potrebu deteta za kretanjem. Meñutim, kako su
tehničke mogućnosti informacione tehnologije ogromne i kako one rastu
iz dana u dan, čini se da je budućnost, u svim sferama njenog uticaja,
pa i sferi pozitivnog uticaja na fizički razvoj, sve više ograničena samo
ljudskom maštom.

...

Neki od mogućih pozitivnih uticaja informacione tehnologije na fizički razvoj deteta:
Doprinos koordinaciji pokreta oko-ruka.
Doprinos razvoju sitnih mišića šake.
Doprinos razvoju percepcije.
Doprinos boljem uključivanju dece sa fizičkim nedostacima u redovne vaspitno-obrazovne grupe.
Neki autori ističu i da informaciona tehnologija prestavlja sasvim novo „dvodimenzionalno“ iskustvo za ljudski mozak već u najranijem uzrastu, što dovodi do promena u kori velikog mozga.

Neki od mogućih negativnih uticaja informacione tehnologije na fizički razvoj deteta:
nerazvijenost mišića
muskulaturne promene (najčešće problemi sa leđima i šakama)
gojaznost
bolesti očiju
problemi izazvani zračenjem računara i drugih uređaja
fotosenzitivna osetljivost


SOCIJALNO-EMOCIONALNI RAZVOJ
Svrstavanje informacione tehnologije u socijalni kontekst je jedan od najvažnijih uslova njenog adekvatnog korišćenja u vaspitno obrazovnim ustanovama.
U jednom od svojih tekstova objavljenih u „Prosvetnom pregledu“ bavila sam se ovim uticajem informacione tehnologije i o tome sam, pored ostalog, napisala:
„S druge strane, korišćenje informacione tehnologije bez njenog povezivanja sa socijalnim kontekstom je jedan od razloga koji mogu prouzrokovati neadekvatnu upotrebu ove tehnologije i zato je, u ovom pogledu, izuzetno važno naglasiti prednost obrazovne ustanove naspram porodice.
Nismo svi svesni činjenice da računar u vrtiću mora biti smešten u sobi u kojoj deca i vaspitači borave, a ne izdvojen u nekom posebnom prostoru. Računar u odvojenom prostoru u vrtiću je računar koji nije shvaćen na pravi način, nije integrisan u vaspitno-obrazovni proces i ne
koristi se u pravom smislu te reči, već je izdvojen kao nešto ’posebno’, a to nije i ne treba da bude“
Ovde treba napomenuti i da računar u radnoj sobi vaspitača nije sam po sebi rešenje za adekvatnu upotrebu informacione tehnologije u radu sa decom, već samo jedan od ključnih uslova. On može biti smešten i u radnoj sobi u kojoj borave deca i vaspitač a da se, opet, ne koristi adekvatno.

...

Neki od mogućih pozitivnih uticaja informacione tehnologije na socijalno-emocionalni razvoj deteta:
Povećanje socijalne interakcije
Razvoj kooperativnosti u igri
Zajedničko rešavanje problema
Razvoj samostalnosti
Razvoj svesti o sebi i drugima
Podsticanje sigurnosti u sebe
Podsticanje saosećajnosti sa drugima
Razmenu mišljenja, osećanja i iskustava sa drugom decom.

Neki od mogućih negativnih uticaja informacione tehnologije na socijalno-emocionalni razvoj deteta:
Socijalna izolacija
Umanjena samodisciplina i motivacija
Emocionalna odvojenost od sredine

Problemi koji mogu nastati vezano za agresivne sadržaje:
Povećanja agresivnih misli i osećanja.
Učenja različitih modela ispoljavanja agresivnog ponašanja.
Mogućnosti da se nasilje shvati kao metod za rešavanje konflikata i problema.
Mogućnosti da dete postane manje osetljivo na nasilje i patnju drugih.
Moguće je da deca, gledajući scene nasilja, budu podstaknuta da se ponašaju više agresivno prema drugima.
Postoji mogućnost da dete postane uplašeno tim scenama i da izgradi nerealnu sliku pravog nasilja koje postoji u stvarnom svetu.


KOGNITIVNI RAZVOJ
Poznato nam je da se dečiji razvoj od roñenja pa do otprilike sedme godine odigrava zapanjujućom brzinom. Iz mnogih tekstova, koji govore o ovoj temi, izdvojićemo rečenice:
„Postoje dokazi u svjetu da se preko 50% svih sposobnosti za učenje postižu do kraja 4. godine života“... Najbolje vreme za razvoj sposobnosti učenja je razdoblje pre polaska u školu, i to zato što se većina glavnih moždanih puteva uspostavlja u tim vitalnim godinama“.
Izvor: Gordon Dryden & Dr Jeannett Voss „Revolucija u učenju – Kako promeniti način na koji svet uči”, Timgraf, Beograd, 2004. god.

Ove činjenice nam jasno ukazuju na značaj predškolskog vaspitanja i obrazovanja. U okviru ovakvog shvatanja trebalo bi sagledati i velike mogućnosti informacione tehnologije.

Neki od mogućih pozitivnih uticaja informacione tehnologije na kognitivni razvoj deteta:
Proces razvoja mišljenja
Razvoj simboličkog predstavljanja
Razvoj pažnje
Mogućnosti shvatanja suštine
Jasnije i brže klasifikacije
Donošenje odluka analizom
Razumevanje uzročno-posledičnih odnosa
Razvoj pamćenja
Podsticanje kreativnosti
Podsticanje radoznalosti
Razvoj maštovitosti
Proces rešavanja problema
Povećanje motivacije.


Neki od mogućih negativnih uticaja informacione tehnologije na kognitivni razvoj deteta su:
Smanjenje kreativnosti i kreativnog mišljenja
Smanjenje sposobnosti za maštanje
Loša koncentracija, problemi sa pažnjom i smanjenje strpljenja za rad i učenje.

...


Zatim, mora se pomenuti, da informaciona tehnologija može pružiti mogućnost da na nove načine upoznamo mišljenje deteta. Neki inostrani autori, na osnovu iskustva koje su imali kroz svoja istraživanja, nazvali su ovu tehnologiju „Prozor u dečije mišljenje“.

...


U okviru uticaja informacione tehnologije na kognitivni razvoj deteta veoma je važno da pomenemo značaj izbora adekvatnih softvera (programa) za rad sa decom. Nešto ranije pomenuli smo velike mogućnosti „open-ended“ tj. „otvorenih“ programa za rad sa decom. Ovom prilikom u kratkim crtama ćemo upoznati jedan takav softver.


...



Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autra.

10. Kakva je veza između medija i agresivnosti? MEDIJI I AGRESIVNOST

U ovom (desetom) poglavlju:

Parametri nekritičke upotrebe televizije i informacione tehnologije
Koliko nasilja ima u medijima?
Standardizacija
Istraživanja i zaključci

Delovi teksta:

Priču o uticaju medija, naročito televizije, informacione tehnologije i kompjuterskih igara počećemo tekstom koji sam objavila u listu „Prosvetni pregled“, maja 2005. godine:
„Televizor, i naročito, informaciona tehnologija, imaju izvanredne mogućnosti u vaspitno-obrazovnom radu sa decom i u razvoju čitavog društva. Ali, nekritičkom upotrebom ovih tehnologija može se prouzrokovati čitav niz neželjenih posledica po dete, mlade i čitavo
društvo. Jedan film sa scenama nasilja neće bitnije promeniti ravnotežu u pojedincu i društvu ali kontinuirano gledanje ovakvih filmova sigurno ostavlja posledice. Kumulativni efekat odgledanih scena nasilja je upravo ono protiv čega se moramo boriti.

...

Kumulativni efekat gledanja nasilja može biti manifestovan kroz: povećanje sklonosti ili razvoja shvatanja da se problemi rešavaju agresijom, shvatanje da je realno očekivati da je nasilje svugde, neosetljivost na ljudsku patnju i stradanje, nasilje dete može shvatiti kao smešno ili nešto u čemu treba uživati, a neka deca mogu postati uplašena životom u kojem „vladaju nasilnici“.

...

Rezultati brojnih istraživanja koja su sprovedena u Americi i Australiji jasno ukazuju na ozbiljnost ovog problema. Neki od podataka koji su dostupni preko Interneta su sledeći: deca od druge do 18-este godine prosečno gledaju u ekran 4 sata i 48 minuta. To je nedeljno 33 sata, mesečno oko 134 sati i godišnje oko 1612 sati Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da je dete, koje ima 18 godina, provelo tri godine u gledanju televizije i igranju video i kompjuterskih igara.
Podaci nekih drugih istraživanja su još porazniji. U 61% televizijskih emisija prisutan je neki oblik nasilja. Čak 43% od ukupnog televizijskog programa sadrži nasilje koje je prikazano u obliku humora. Čak 66% dečijeg programa sadrži nasilje. Veliki broj dece (55%) gleda televiziju samo ili sa vršnjacima.

...

Standardizacija podrazumeva usvajanje dogovorenih oznaka koje se štampaju u dnevnom televizijskom programu i prikazuju, na televizijskom ekranu, pre svake emisije ili filma. Takoñe, na svakoj video i računarskoj igri postoji znak koji govori o tome kojem uzrastu deteta je namenjen. Na taj način postiže se osnovni cilj standardizacije: roditelji se mogu informisati o sadržaju koji se prikazuje, što predstavlja svojevrsnu prevenciju nekritičke upotrebe medija.

...

Standardizacija o kojoj se govori, nije rešenje već samo mala pomoć roditeljima u kreiranju „filtera“ kroz koji će neka poruka proći pre nego što izazove odreñenu reakciju.

...

Tema uticaja medija na pojavu agresivnosti i danas je interesantna i provokativna, iako je prošlo skoro pedeset godina njenog istraživanja. Iza nas je ogroman broj različitih istraživanja i izrečenih
zaključaka, a ipak, i danas o uticajima medija postoje neslaganja, kritike, osporavanja... Jedan od takvih eksperimenata je i onaj iz 1961. godine čiji je autor Albert Bandura, i koji je i danas često citiran kao dokaz da posmatranje agresivnih modela utiče na porast broja agresivnih odgovora dece na kasnije frustracije. Uzimajući ovaj eksperiment za primer, u knjizi „Proces socijalizacije kod dece“ i tekstu „Uloga procesa učenja po modelu u razvoju ličnosti“ napisano je:
„Deca koja su gledala agresivne modele ispoljila su dva puta više agresije od dece koja su posmatrala neagresivni model i bila u kontrolnoj grupi. S druge strane, kada su agresivnoj deci davani primeri alternativnih, konstruktivnih načina suočavanja sa problemima u međuljudskim odnosima, pokazalo se da je to vrlo efikasan metod za prevaspitavanje agresivnih, samovoljnih ličnosti...Nagrađivanje i kažnjavanje utiče na to da li će agresivni modeli biti imitirani... Osnovni razlog opredeljivanja za agresivni model očigledno je to što se agresija isplati a ne što je ona stvarno privlačna...Nagrañeni agresivni model može da prevagne u odnosu na vrednosni sistem posmatrača...Rezultati jednog drugog eksperimenta ukazali su, meñutim, da
kažnjavanje modela može samo da dovede do toga da dete ne pokaže šta je naučilo, ali ne može da spreči učenje po modelu.“
Izvor: Albert Bandura, „Uloga procesa učenja po modelu u razvoju ličnosti”, iz knjige grupe autora „Proces socijalizacije kod dece”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1986. god, str. 37


...


Navešćemo još nekoliko zanimljivih podataka i zaključaka do kojih se došlo različitim istraživanjima:

Mediji pre treće godine i problem pažnje:
Gledanje edukativnih softvera pre treće godine nije povezano sa problemima pažnje pet godina kasnije.
Gledanje televizije, bilo da je sa ili bez agresivnih sadržaja, pre treće godine povezano je sa problemima pažnje u kasnijem dobu.
Gledanje televizije na uzrastu od četiri i pet godina nije povezano sa problemom smanjene pažnje u kasnijim godinama.
Izvor: Frederick J. Zimmerman, PhD and Dimitri A. Christakis, „Associations Between Content Types of Early Media Exposure and Subsequent Attentional Problems”, MD, MPH

Agresivni sadržaji i asocijalno ponašanje:
Nasilje koje dečaci uzrasta od 2 do 5 godina gledaju na televiziji povezano je sa njihovim asocijalnim ponašanjem na uzrastu od 7 do 9 godina.
Nije namena veza izmeñu gledanja televizije-bez nasilja, na uzrastu dece od 2 do 5 godina i asocijalnog ponašanja dečaka i devojčica uzrasta od 7 do 9 godina.
Deca sa problemima u ponašanju radije igraju kompjuterske igre sa nasilnim sadržajem nego deca koja nemaju problema u ponašanju.
Novijim istraživanjima utvrđeno je da, dok igraju kompjuterske igre, postoji razlika u aktivnostima prednjeg dela mozga dece koja imaju probleme u ponašanju i one koja ove probleme nemaju.
Izvor: Mary Hardin, „Aggressive Youths, Violent Video Games Trigger Unusual Brain Activity”, IU School of Medicine December 2002

Količina odgledanih scena nasilja:
Do osamnaeste godine dete vidi oko 200.000 scena nasilja na televiziji i oko 40.000 ubistava.
Izvor: American Academy of Pediatrics

...

Ovo naše malo upoznavanje povezanosti nasilja u medijima i pojave agresije kod dece završićemo konstatacijom da se većina današnjih autora slaže da nije dobro izlagati dete scenama nasilja, a
naročito, sat za satom, dan za danom, godinu za godinom, jer to može dovesti do sledećih negativnih efekata:

Povećanja agresivnih misli i osećanja.
Učenja različitih modela ispoljavanja agresivnog ponašanja.
Mogućnosti da se nasilje shvati kao metod za rešavanje konflikata i problema.
Mogućnosti da dete postane manje osetljivo na nasilje i patnju drugih.
Moguće je da deca, gledajući scene nasilja, budu podstaknuta da se ponašaju više agresivno prema drugima.
Postoji mogućnost da dete postane uplašeno svetom u kojem vlada nasilje i da izgradi nerealnu sliku pravog nasilja koje postoji u stvarnom svetu.

...


Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autra.



9. Zašto su kompjuterske igre toliko interesantne? KOMPJUTERSKE IGRE KAO PUTOKAZ

U ovom (osmom) poglavlju:

Osvrt na dečiju igru
Ključne reči dece savremenog doba
Razgovor sa decom i zaključak o karakteristikama video i kompjuterskih igara
Kompjuterske igre kao putokaz za aktivno učenje i vaspitno-obrazovni rad

Delovi teksta:

Traganje za odgovorima na pitanje zašto su kompjuterske igre toliko interesantne, počećemo razmatranjem karakteristika dečije igre, kako bismo uvideli da postoji mnogo sličnosti izmeñu
dečije igre i kompjuterske igre.

Dečija igra je najznačajnija dečija aktivnost kroz koju ono uči o svetu koji ga okružuje. Osnovne karakteristike dečije igre su:
Dobrovoljnost (igrač u nju stupa svojom voljom i pridržava se pravila prema sopstvenoj odluci).
Sloboda (pre svega od čvrsto odreñenog cilja i rizika od neuspeha).
Izdvojenost (ograničena prostorno i vremenski).
Neizvesnost (po toku i ishodu jer kroz nju može da se istražuje, zamenjuje, obrañuje i pronalaze brojne mogućnosti).
Neproduktivnost (s obzirom da je proces važniji od produkta a igra osloboñena od težnje da stvara dobra i bogatstva kao rad i umetnost).
Propisanost (podvrgnuta odredbama koje ukidaju obične zakone i postojeću rutinu u postupanju sa objektima i situacijama, uvodeći za trenutak novu, jedino važeću zakonitost).
Fiktivnost (u odnosu na tekući život).
Izvor:U delu u kome se govori o dečijoj igri korišćen je test iz knjige „Metodika”, Dr Emila Kamenova, Novi Sad, 1997. god

Dečije igre se mogu podeliti u četiri kategorije:
Funkcionalne igre (senzomotorne aktivnosti, igre posvećene rukovanju materijalom, pokretne igre uz korišćenje rekvizita i igre, glasovima, slogovima i rečima).
Igre mašte ili igre uloga (igre imitacije i podražavanja, igre iluzije, dramske igre, igre fikcije... koje se javljaju u obliku oponašanja postupaka, simboličke imitacije, simboličke igre, igre uloga sa sižeom i dramske igre uloga).
Igre sa gotovim pravilima i
Konstruktorske igre.

Iz iste knjige „Metodika“, Dr. Emila Kamenova navešćemo još nekoliko citata o dečijoj igri, koji nam mogu ukazati na neke od mogućnosti daljeg istraživanja i traženja odgovora na pitanja koje ćemo postaviti u nastavku teksta:
„U vaspitno-obrazovnom pogledu najveća vrednost igara je u tome što su u stanju da privuku i održe dečiju pažnju na predviđenim sadržajima, kao i da ih motivišu da aktivno učestvuju u određenim aktivnostima. Među njima su najvrednije, u vaspitno-obrazovnom pogledu, one aktivnosti koje predstavljaju aktivno konstruisanje sopstvenog iskustva i intenzivnu upotrebu svih dečijih potencijala, što dovodi do postizanja viših razvojnih nivoa, za koje je dete posobno...Igra poseduje kvalitet koji najviše nedostaje tradicionalnoj nastavi-unutrašnju, samonagrađujuću motivaciju koja dolazi od same igre.“

...

U narednom tekstu, ćemo nastojati da upoznamo kompjuterske igre na jedan novi način. Videćemo da postoje autori koji su, učeći o kompjuterskim igrama, pronašli putokaze za aktivnije učenje i menjanje vaspitno-obrazovne prakse.

...

Zatim se, u pomenutoj prezentaciji, polazi od nove tvrdnje: „Današnji đaci su drugačiji!“ Ova tvrdnja se potkrepljuje činjenicama o vremenu koje ñaci provode uz video i kompjuterske igre, telefone, televiziju, Internet... Radi se o deci savremenog doba čija se razlika, od nekadašnje dece, može sagledati upoređivanjem nekoliko ključnih reči (Slika 41).
Izvor: Marc Prensky, „What Can Educators Learn From Computer Games About Engagement & Children?”, March, 2004



Slika 41: Jedan pogled na nekadašnju i decu savremenog doba


Ovde ćemo zastati. Interesantno je da, iako nema naučnu vrednost, pročitate kako su petogodišnja deca, u grupi u kojoj sam radila kao vaspitač, 2006. godine odgovarala na moja pitanja:
Da li voliš da se igraš na računaru?
Zašto?
Šta ti se u tim igrama sviña?
Sa kojim igračkama najviše voliš da se igraš u kući?
Šta više voliš, da igraš, igrice na računaru ili da se igraš
najomiljenijom igračkom?
Zašto?

...

Iz ovih, u običnom razgovoru iznetih, dečijih odgovora možemo izvući neke od odgovora na pitanje zašto deca vole kompjuterske igre:

Generalno, kompjuterske igre su deci veoma zabavne.
Veoma rano u svom razvoju dete otkriva uzročno-posledične odnose svojih akcija u računarskom programu. Dete voli što za računarom ima mogućnost jasne kontrole dešavanja.
Većina kompjuterskih igara dozvoljava onome ko ih „igra“ da sam stvara i kreira virtuelni lik sa kojim želi da igra, da ga, tokom igre, modifikuje ili izabere novi.
Informaciona tehnologija (koja podrazumeva i kompjuterske igre) pruža stimulaciju čula kroz upotrebu slike, zvuka, tona, filma. Ovako multimedijalno predstavljanje podstiče dečiju pažnju i
omogućava brže pamćenje i učenje.
Računar je „mašina za odrasle“ koja je postala i „mašina koju mogu da koriste i deca“. Deca su jako ponosna na to i vole što im je dozvoljeno da imaju svoj prostor i vreme za računarom. Na ovaj način shvaćen računar podstiče njihovo samopouzdanje, samopoštovanje i svest o sebi.
Upravljajući i igrajući se u programima koji su mu namenjeni dete često ima mogućnost da bude kreativno, da stvara ili da usmerava svoje misli u traženju rešenja i postepenom savladavanju prepreka.
Rešavanjem jedne prepreke prelazi se na sledeći, viši nivo, i tako dete razvija svoje igračke i druge veštine i znanja.
U traganju za rešenjima informaciona tehnologija i kompjuterske igre dopuštaju bezbrojna ponavljanja. To je još jedna značajna osobina kompjuterskih igara i programa.
Dete ima mogućnost da bira programe odnosno igrice koje želi da igra. U okviru jedne igre ono ima mogućnost da je prilagodi svojim ličnim potrebama i željama. (Kada je u mogućnosti da bira
edukativne programe ono postaje aktivan činilac svog razvoja i samoučenja).
Informaciona tehnologija omogućava da dete sačuva produkt svoje igre i ima mogućnost da igru prekine nastavi je kada to poželi.
Računar i kompjuterske igre su često pokretač za razgovor među decom. Socijalna sredina se koristi za pomoć u rešavanju problema koje treba rešiti na računaru. Važno je što računar dopušta da dete traga za rešenjem i van svog rada za računarom.
Kompjuterske igre su često izvor za potvrñivanje sopstvenih mogućnosti i veština i detetovo samoprocenjivanje i uporeñivanje sa drugima.
Već smo, u jednom od ranijih tekstova, istakli da je računar, veoma često i dobar „lek“ za dosadu.
Kompjuterske igre su ponekada i ventil za oslobañanje od tenzije.

Na isto pitanje (Zašto deca vole kompjuterske igre?) pokušali su da, na mnogo opširnije i studioznije načine, odgovore mnogi autori. Profesor James Paul Gee, autor knjige „What video games have to teach us about learning and literacy“37 („Šta nas video igre mogu naučiti o učenju i pismenosti“) posmatrajući svog desetogodišnjeg sina, koji je dugo vremena provodio igrajući kompjuterske igre, zapitao se šta je to što toliko snažno motiviše igrače kompjuterskih igara da nastavljaju igru u virtuelnom svetu koji je, veoma često kompleksan i „neigračima“
skoro nerazumljiv.
Zaključio je da su kompjuterske igre izuzetno motivaciono sredstvo za učenje kompleksnih sistema i rešavanje problema u kompleksnom svetu u kojem postoji povezanost i interakcija svega sa svačim. Pokušavajući da pronikne u tajne motivacije za igranje kompjuterskih igara autor pomenute knjige došao je do 36 osnovnih principa koji su ugrañeni u dobro osmišljenoj računarskoj igri. Ove principe mnogi autori smatraju putokazima za uvoñenje novih, aktivnijih
načina učenja u vaspitno-obrazovnom radu.
Pokušaćemo, u kratkim crtama, da navedemo deo pomenutih principa odnosno karakteristika kompjuterskih igara.
Izvor: James Paul Gee, Professor of Reading at the University, New York, “What video games have to teach us about learning and literacy”, 2003.

...

Današnja tanka nit koja razdvaja kompjuterske igre od edukativnih programa namenjenih deci verovatno, u budućnosti, neće postojati. S tim u vezi, pažnju treba usmeriti na tzv. „Open ended“
programe kao edukativne programe koji imaju najveći potencijal da budu podsticaj za aktivno učenje i primenu u vaspitno-obrazovnom radu. Zbog toga ćemo, u jednom od narednih tekstova opisati jedan takav program.

...


Delovi ovog teksta mogu se koristiti samo uz navođenje izvora i atura.













8. Kako deca koriste računar? UPOZNAJMO KOMJUTERSKE IGRE

U ovom (osmom) poglavalju:

Činjenice o korišćenju računara za igre
Na koje sve načine deca koriste računar?
Ko čini igračku populaciju današnjice?
Podela i vrste video i kompjuterskih igara
Koje vrste video i kompjuterskih igara vole deca?


Delovi teksta:


Kompjuterske igre su dečiji izbor. Igranje kompjuterskih igara je veština u kojoj su deca dobra, a većina nas odraslih velike neznalice. Govorimo o veštini jer, ako nikada niste pokušali, onda ne znate, da igrati kompjuterske igre, sve složenije i zahtevnije, nije nimalo lako. Kako su kompjuterske igre postale deo kulture današnje dece sasvim je logično da pokušamo da saznamo nešto više o njihovim mogućim podelama, vrstama i karakteristikama.

...


Zatim smo, u dosadašnjim tekstovima, upoznali činjenice koje ukazuju na sledeće:
Prosečno vreme koje deca provode uz računar je daleko manje od
vremena koje provode uz televizor.
Deca koriste računar najviše za igranje igara.
Dečaci igraju kompjuterske igre više od devojčica.
Negde oko pete godine povećava se interesovanje dece za kompjuterske igre.
Najviše vremena uz video i kompjuterske igre provode deca uzrasta od 8 do 18 godina.
Deca vole da igraju kompjuterske igre i biraju ih najčešće zbog zabave odnosno uzbuñenja a onda i kao rešenje protiv dosade.
Igranje kompjuterskih igara je veština koja pomaže ali ne mora daznači i interes da se računar koristi za nešto drugo sem igre. (Iz teksta „Stilovi u korišćenju medija“).

...

Za nas je interesantan podatak da devojčice, više od dečaka, vole edukativne programe. Još jedan podatak zaslužuje našu pažnju i biće od značaja, naročito kada budemo razmatrali uticaje informacione tehnologije na socijalno-emocionalni razvoj deteta: i devojčice i dečaci pokazuju izuzetno interesovanje da kompjuterske igre igraju u društvu sa svojim vršnjacima („games with
others“, odnosno, „Kompjuterska igra sa drugima“ - prosečno 49% ovih odgovora).

...


Pošto smo se ukratko upoznali sa novim činjenicama vezanim za korišćenje računara od strane dece, u daljem tekstu osvrnućemo se i na one koje će potvrditi da video i kompjuterske igre nisu interesantne samo deci već da su izuzetno popularna aktivnost i u slobodnom vremenu odraslih.

...

Za one koji ne veruju da i odrasli vole da igraju kompjuterske igre navešćemo samo nekoliko podataka koji potvrñuju pomenutu tvrdnju: Prema jednom istraživanju2 jedna trećina odraslih provodi 10 i više sati nedeljno igrajući video i kompjuterske igre.
Izvor: Istraživanje je sprovela Consumer Electronics Association (CEA), 2008. god

Iz drugog izvora su sledeći podaci. Prosečan igrač u 2005. godini imao je 30 godina. Oni koji igraju video i kompjuterske igre (svi igrači) su:
46% stariji od 18-est godina a mlañi od 50,
34% mlañi od 18-est godina i
17% stariji od 50 godina. (Slika 35)
Izvor: Podaci su dati u Power Point prezentaciji: „The Facts about Video Game Violence”, Presentation to the York Region Police Services Board, May 2005, ESA Canada


Slika 35: Prosečan broj godina starosti onih koji igraju video i kompjuterske igre

Iz izvora organizacije ESA mogu se naći i sledeći podaci o godinama starosti onih koji igraju samo kompjuterske igre:
30% mlañi od 18 godina,
26% od 18 do 35 godina i
45% preko 35 godina. (Slika 36).
Izvor: Game Player Data, ESA (Entertainment Software Association), 2008


Slika 36: Prosečen broj godina starosti onih koji igraju samo kompjuterske igre

...

Primetićemo da je u oba pomenuta rezultata utvrñeno da odrasli preko 18 godina igraju kompjuterske igre i igre na konzolama više nego deca do 18 godina a da deca, u poreñenju sa odraslima, više igraju igre na konzolama nego kompjuterske igre.
Takođe sa sajta pomenute organizacije, interesantan je i podatak da igračku populaciju čini 43% osoba ženskog pola i 55% osoba muškog pola. Zanimljivo je da žene iznad 18 godina čine 28% populacije igrača, što predstavlja veći procenat zastupljenosti nego što su to igrači koji su muškog pola i mlañi od 17 godina, jer oni, po ovim podacima čine 21% igračkog tela.

...

Zato će naš sledeći zadatak biti da bolje upoznamo podelu, vrste i osnovne karakteristike video i kompjuterskih igara. Pri tome, treba imati u vidu, da bilo kakva „čvršća“ podela ovih igara sve više gubi na smislu, jer se video i kompjuterske igre toliko brzo razvijaju i usložnjavaju, a njihove
osobine „prepliću“ da se svako svrstavanje jedne igre u određenu kategoriju može uzeti uz dosta rezerve.

...


Drugu, zanimljivu podelu video i kompjuterskih igara, možemo pogledati na slici 38.


Slika 38: Jedna od podela kompjuterskih igara

Tako smo, u grubim crtama, upoznali različite, video i kompjuterske igre. Do sada smo sigurno zaključili da je veoma važno koju video ili kompjutersku igru igra dete. Svaka igra je svet za sebe koji, u interesu naše dece, moramo upoznati. Divno je što nam se pruža mogućnost da kontrolišemo sadržaje kojima je dete izloženo kroz video i kompjuterske igre (što se ne može reći za televiziju) i direktno utičemo na smanjenje njihovih mogućih negativnih uticaja. Različiti, pozitivni i negativni uticaji video i kompjuterskih igara, informacione tehnologije i medija, jesu tema kojoj ćemo posvetiti pažnju u narednim tekstovima.

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.



7. Kako deca uče da koriste računar? FAZE U RAZVOJU VEŠTINA upotrebe informacione tehnologije

U ovom (sedmom) poglavalju:

Faze u razvoju veštine upotrebe računara
Različite veštine korišćenja miša
O prisutnosti računara u porodicama sa decom
O procentu dece sa iskustvom u korišćenju računara

Delovi teksta:

Dete, sasvim prirodno, kao što ovladava veštinama upotrebe drugih tehnoloških dostignuća vremena u kojem živi, ovladava i veštinom upotrebe informacione tehnologije, u onom stepenu u kojem ta veština zadovoljava njegove potrebe. To je jedan od razloga zbog koga je, u radu sa decom predškolskog uzrasta, neophodno više govoriti o razvoju veština upotrebe tehnologije nego o početnom informatičkom opismenjavanju dece.

Faze kroz koje prolazi dete na putu usavršavanja veštine
upotrebe računara su:
POSMATRANJE
IMITIRANJE
POKUŠAVANJE
USAVRŠAVANJE VEŠTINE:
samostalnost u korišćenju softvera koji mu ponude odrasli
samostalnost u izboru softvera kao izbor u procesu učenja
SAMOSTALNOST NA PUTU SAMOOBRAZOVANJA

U nastavku teksta pokušaćemo da, ukratko, objasnimo svaku
od ovih faza.

....


Opisani put usvajanja veština upotrebe računara odnosi se, pre svega, na nivo veština koji će detetu omogućiti samostalnost u korišćenju softvera koji su mu namenjeni. U prethodnom tekstu
mogli smo da pročitamo da se veština korišćenja miša savladava poslednja (posle korišćenje tastature, ubacivanja i izbacivanja odgovarajućeg CD-a i uključivanja i isključivanja računara).
Kako veština korišćenja miša podrazumeva razlikovanje i pravilnu upotrebu nekoliko načina njegovog „kliktanja“, to ćemo se, u nastavku teksta pozabaviti načinima na koji deca usvajaju ovu
veštinu, odnosno svaku od njih posebno. Na osnovu svog skromnog iskustva u radu sa decom1 čini mi se da mogu da tvrdim da je put kojim dete savladava veštinu korišćenja miša približno sledeći: držanje miša, osnovno pokretanje miša, levi klik, dupli levi klik, desni klik, operacija „Drag and drop“.

...

Kada, kao vaspitač u vaspitnoj grupi (ili učitelj u razredu) počnete da koristite informacionu tehnologiju u svom radu sa decom, sasvim je logično da prvo ustanovite koliko je svako dete vešto u upotrebi računara odnosno, najvažnije je, koliko je vešto u upotrebi miša i da ustanovite kome je potrebna kakva i kolika pomoć u savladavanju ovih veština. Zbog toga nije loše da pročitate sledeća
iskustva i predloge:

...

Treba napomenuti da deca predškolskog uzrasta veoma lako savladavaju i korišćenje digitalnog foto aparata, skenera, štampača, web kamere... (to govorim iz ličnog iskustva u korišćenju informacione tehnologije u radu sa decom).

...

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autra.

6. Kada je vreme za računar u detinjstvu? DECA RASTU UZ RAČUNAR

U ovom (šestom) poglavlju:

Kada je vreme za računar u dečijem životu?
Softveri za decu od šest meseci do tri godine
Kada dete može da samostalno koristi računar?
Pitanja iz jednog istraživanja


Delovi teksta:

Тraganje za odgovorima na pitanje „KADA?“ (u smislu uzrasta deteta) najbolje je početi traženjem odgovora na pitanja koja sebi postavljamo kada učimo dete:
Da li ono što će naučiti i način na koji ga učimo podstiče njegov razvoj?
Koje su psiho-fizičke mogućnosti i specifičnosti deteta sa kojim radimo?
Da li je ono što učimo dete u skladu sa načinom na koji se ono razvija i uči?

Na sličan način, kada kao roditelji, učimo dete, sledimo principe:
Učimo dete jer verujemo, mislimo ili znamo da je ono što ga učimo bezbedno za njega, korisno za njegov razvoj i kasniji život;
Verujemo, pretpostavljamo ili znamo da će, ono što ga učimo moći da usvoji ili savlada uz napor koji neće biti van njegovih mogućnosti, i da će ono pokazati interesovanje za ono što ga učimo;
Pokušavamo da ga učimo na načine za koje verujemo, pretpostavljamo ili znamo da će biti uspešni u ostvarivanju našeg cilja da dete nešto nauči ili usvoji određenu veštinu;

Tokom vaspitno-obrazovnog rada sa predškolskom decom, posebna pažnja se posvećuje:
procesu učenja i interakciji sa detetom (kroz koju mi odrasli, učimo i planiramo sledeće postupke osluškujući samo dete) i
preispitivanju (evaluaciji) i analizi valjanosti i ostvarenosti procesa učenja i ciljeva i zadataka koje smo zacrtali.

Pri tome se uvek ima u vidu da je dete aktivan činilac svoga razvoja. „…Dete u vaspitno-obrazovnom procesu nije pasivni objekat koji obrañuju odrasli. Dete uvek ima svoj deo inicijative u tom procesu koja se zasniva na radoznalosti kao prirodnoj težnji da se shvati, oproba, upozna i nauči. Osim toga, kod njega je prisutna sopstvena motivacija za razvoj koja se ogleda u prijemčivosti deteta za one uticaje iz sredine koji idu u susret njegovim razvojnim i ličnim potrebama, ali i zatvorenosti za one koji mu ne odgovaraju…''
Izvor: Kamenov Dr Emil, „Model osnova programa vaspitno-obrazovnog rada sa predškolskom decom”, Novi Sad, 1995. str. 6

Motivisanost deteta za korišćenje računara i želja da se oproba u različitim programima prva je potvrda da je predškolski period vreme kada treba početi sa primenom informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu.

...

Za decu uzrasta DO TRI GODINE specifično je fizičko, opažajno i čulno saznavanje svoga tela i sveta koji ih okružuje. Oni, pre svega uče da hodaju, trče, govore, stupaju u socijalne odnose sa drugom decom i ljudima. Ona svet spoznavaju prvenstveno svojim čulima – vidom, sluhom, ukusom, mirisom, i dodirom. Činjenica je da informaciona tehnologija može, na jedan specifičan i pojednostavljen način, biti deo iskustva deteta do tri godine. Pa ipak, njen uticaj na ovom uzrastu nije velik i ne predstavlja odgovor na realne potrebe deteta ovog uzrasta.

Danas u svetu postoje računarski programi koji su namenjeni upravo ovom uzrastu dece. Autori ovakvih softvera obrazlažu ono što rade činjenicom da je period od šest meseci do tri godine kritičan period za razvoj ljudske inteligencije, a da softver koji prave poštuje razvojne
mogućnosti i karakteristike učenja ovog uzrasta. Jedan od prvih softvera namenjenih deci uzrasta od šest meseci do tri godine bio je „Baby WOW“.

...

Kada govorimo o primeni informacione tehnologije i njenom uticaju na decu IZNAD TRI GODINE većina autora se slaže da je razvojno opravdano adekvatno primenjivati informacionu tehnologiju na ovom uzrastu. Ovome idu u prilog podaci istraživanja koja se bave mogućnošću deteta, ovog uzrasta, da samostalno koristi računar.
Prema jednom istraživanju3 obavljenom na uzorku od 1000 roditelja dece od šest meseci do šest godina dobijeni su podaci prema kojima je zaključeno da DETE OD OKO TRI GODINE I SEDAM
MESECI SPOSOBNO DA NAUČI DA SAMOSTALNO KORISTI RAČUNAR.



Slika 24: Samostalnost u korišćenju računara dece odreñenog uzrasta

...

I, na kraju ovog teksta zapitajmo se: Možemo li opisati put koji dete prolazi do konačno formirane sposobnosti da samostalno koristi računar? Ovaj put je put sličan načinu na koji dete ovladava svim ostalim produktima ljudskog razvoja i na njemu se mogu izdvojiti posebne faze.

5. Neka pitanja vezana za uticaj medija MAGIČNI TROUGAO

U ovom (petom) delu:

Periodi u istraživanju uticaja medija
Stav prema uticaju medija i postojanje „filtera“
Uporeñivanje vremena koje deca provode ispred računara i televizora

Delovi teksta:

Od samog početka svog pojavljivanja mediji su zaokupljali pažnju mnogih istraživača, najviše zbog istraživanja uticaja koje vrše na dete i mišljenja da su direktno odgovorni za povećanje agresivnosti dece. U istoriji istraživanja medija, mogu se uočiti odreñeni periodi koji su, više ili manje, rezultirali skoro podudarnim stavovima i zaključcima istraživača o uticaju medija na odrasle, pa i decu.
U svojoj knjizi „Vizuelni jezik medija“, autor Gordana Zindović Vukadinović navodi nekoliko takvih perioda.
Prvi period je od 1900. do 1940. godine. Za njega je karakterističan stav da su mediji „opijum za mase“. Tako se, u ovom periodu, jasno podvlači presudna snaga medija u formiranju stavova i
uverenja ljudi.
Drugi period je period od 1940. do 1960. godine. U ovom periodu je, kao što je poznato, došlo do procvata u razvoju televizije. Mnogi autori okreću se istraživanjima uticaja medija na ponašanje i
stavove dece i omladine. Rezultati ovih istraživanja dovode do uravnoteženijih stavova o moći medija. Postaje jasno da su oni samo jedan od činioca koji utiču na socijalno učenje. Istovremeno, dosta autora smatra medije za uzrok mnogih socijalnih bolesti i devijantnih ponašanja. Treći period je od 1960. godine i karakterističan je po grananju istraživanja uticaja medija u više pravaca i uvoñenju „obrazovanja za medije“. U ovom periodu javljaju se istraživanja o uticaju medija na kognitivne procese i medijsko opismenjavanje. Prisutno je shvatanje medija kao sredstva masovne komunikacije čije izražajne moći imaju snažan uticaj na kulturu i obrazovanje.


Ono do čega se došlo tokom godina istraživanja medija glasi: MEDIJ, SAM PO SEBI, NIJE LOŠ I DOBAR UČITELJ, VEĆ JE U PITANJU NAČIN NJEGOVE UPOTREBE, DA BI SE POSTIGAO
ŽELJENI EFEKAT. U pomenutoj knjizi navodi se i činjenica koja je za nas veoma važna: PRE NEGO ŠTO IZAZOVE REAKCIJU, SVAKA MEDIJSKA PORUKA
PROLAZI KROZ FILTER. Ovaj filter čine:
stimulans (sadržaj)
medijska prezentacija
stanje u kojem se pojedinac nalazi (psihičko i fizičko)
uslovi u kojima se poruka prima
prethodno iskustvo
interpersonalna interakcija
vrednost prethodne reakcije
REAKCIJA (odgovor).

Zajednički zaključak većine današnjih socijalnih psihologa mogao bi izgledati ovako: Mediji snažno utiču, ali nisu presudni faktori u socijalnom učenju. Moglo bi se reći da su oni jedan od činioca
vaspitno-obrazovnog trougla u kojem su, pored medija, porodica i obrazovne ustanove.
Na žalost, „istraživanja pokazuju da su elektronski mediji ugrozili vaspitnu ulogu porodice i škole. Razlozi su, dobrim delom socijalne prirode. Društvene institucije i ekonomski uslovi diktiraju
porodični život, a način porodičnog života utiče na način kako deca koriste medije.“
Izvor: Dr Gordana Zindović-Vukadinović, „Novi smisao pismenosti“, 2000. god.

To istovremeno znači da porodica i obrazovne ustanove moraju biti svesne svoje uloge u ovom trouglu, kao i nesporne uloge medija. Mnogi autori, koji su svoj rad posvetili istraživanju uticaja
medija na razvoj predškolskog deteta došli su do zaključaka koji potvrñuju prethodnu tezu o postojanju filtera. Naime, mediji mogu imati i pozitivan i negativan uticaj na različite oblasti dečijeg razvoja. Da li će do negativnih efekata doći, zavisi od brojnih faktora i načina na koji se
mediji koriste. Ako smo, nešto ranije, zaključili da informaciona tehnologija ima izuzetne mogućnosti u obrazovnom procesu onda, ono što nas kao vaspitače i učitelje, treba da zanima, jeste odgovor na pitanje:„Kako primenjivati informacionu tehnologiju u vaspitno-obrazovnom radu sa decom predškolskog i školskog uzrasta a da se time podstakne dečiji razvoj, razvije medijska kultura deteta i dobije na kvalitetu vaspitno--obrazovnog procesa?“

...


Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.









4. Zašto deca biraju određene medije? STILOVI U KORIŠĆENJU MEDIJA

U ovom (četvrtom)poglavlju:

Razlozi za izbor pojedinih medija od strane dece
Mesto za medije u kući i vrste porodica prema prisutnosti medija
Odnos u zastupljenosti pojedinih vrsta medija
Stilovi u korišćenju medija

Delovi teksta:

...

Autori istraživanja svrstali su ove dečije odgovore (po razlozima zbog kojih koriste odreñeni medij) u nekoliko kategorija: uzbuđenje, relaksacija (odmor), dosada, učenje i usamljenost. Zatim
su, u procentima, izračunali i prikazali koliko su ovi razlozi povezani sa dečijim izborom pojedinog medija. Tako se došlo do sledećih zaključaka: televizija se bira skoro podjednako zbog uzbuđenja (20%), potrebe za odmorom (23%), iz dosade (25%) i usamljenosti (22%) a skoro duplo manje zbog želje za saznavanjem i učenjem (12%). Iza igranja kompjuterskih igara stoji najčešće želja za uzbuđenjem (24%) i dosada (23%), dok se ozbiljno korišćenje računara bira najčešće zbog učenja (30%). Možemo pogledati i grafički prikaz ovih podataka na slikama sa brojem 15. i 16.
Ono što iz ovih podataka možemo zaključiti jeste da se dva medija izdvajaju po izborima edukativnog karaktera: knjiga i računar (kada se ne koristi za igre).


Slika 15: Razlozi za izbor pojedinih medija


Slika 16: Razlozi za izbor pojedinih medija

...

To naravno nije bez razloga. Računar i drugi hardverski delovi kao što su štampač, skener, kamera... zajedno sa Internetom, predstavljaju obrazovna sredstva sa karakteristikama koje imaju višestruke prednosti i koji svojim multimedijalnim prikazom i mogućnošću interakcije predstavljaju izuzetno dobar odgovor na način na koji većina ljudi (i dece) uči:
10-15% čitanjem sadržaja
20% slušanjem
30-35% posmatranjem
50% posmatranjem i slušanjem
Do 90% učestvovanjem u učenju koje utiče na sva čula.

...

Mnogi autori su, tokom svojih istraživanja, došli do zaključka da se vreme koje deca provode uz medije povećava ukoliko su im oni dostupni u njihovoj sobi i nalaze se i na drugom mestu u kući.
(Slika 17).

...

Vratimo se na podatke istraživanja iz knjige „Young People and New Media“ („Mladi ljudi i novi mediji“). Ovim istraživanjem zaključeno je da, prema prisutnosti medija u porodici, možemo sve porodice podeliti na „medijski bogate“, „tradicionalne“ i „medijski siromašne“. Vrsta „medijske porodice“ utiče na način na koji deca biraju odreñene medije i vreme koje provode uz njih.

...

Medije koje su posmatrali (jedanaest medija) svrstali su u
sledeće grupe:
muzički mediji
audio-vizuelni mediji (televizija, video)
štampani mediji (novine, magazini, stripovi, knjige)
inforamciona tehnologija (kompjuterske igre i korišćewe računara i ostalih hardverskih elemenata - ne za igre, internet).

Prvo što su otkrili jeste veza između korišćenja različitih vrsta medija. Za razliku od onoga, što smo možda pretpostavljali, korišćenje jednog medija ne dovodi do smanjenog korišćenja drugog već, naprotiv, korišćenje jednog medija utiče da su deca sklonija da više vremena provode i uz druge medije. Ovo ne važi u samo jednom slučaju: oni koji više vremena provode uz televizor manje čitaju knjige.

Iako ovim istraživanjem nije pomenuto, treba reći da su novija istraživanja otkrila sličnu zakonitost izmeñu druga dva medija: činjenicu da povećanje vremena provedenog uz Internet utiče na smanjenje vremena provedenog uz televiziju. Zatim se došlo do zaključka o postojanju četiri osnovna stila u korišćenju medija, od kojih se jedan deli na tri podgrupe. To su:

1. „SPECIJALISTI“
2. „SCREEN ENTERTAINMENT FANS“
3. „TRADICIONALISTI“
4. „LOW MEDIA USERS“ (Pogledajte sliku 18.)

...


To posebno ističemo jer je ovim istraživanjem zaključeno da 20% ispitane dece pripada grupi takozvanih „heavy“ tj. „teških“ korisnika čije se vreme korišćenja medija kreće prosečno oko devet ipo časova dnevno (među njima je najviše onih koji vreme provode uz kompjuterske igre i slušanje muzike). Osim ovih „teških“ medijskih korisnika, postoji i druga grupa od 20% ispitane dece koju možemo smatrati, „light“ tj. blagim korisnicima medija. Oni medije koriste oko 45 minuta dnevno.

...

Čini se važnim i interesantnim da postavimo pitanje, da li postupcima u ranoj mladosti možemo sprečiti formiranje jednog „heavy“ korisnika medija?

...

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.



3.Kako deca koriste SLOBODNO VREME?

U ovom (trećem) poglavlju:

Koliko deca imaju slobodnog vremena i kako ga koriste?
Kakvi su stavovi roditelja u vezi korišćenja slobodnog vremena od strane dece?
Kakve su razlike izmeñu dečaka i devojčica u korišćenju slobodnog vremena?
Koji su osnovni „stilovi“ u korišćenju medija?
Koje su osnovne razlike izmeñu želja i onoga što se bira u stvarnosti?

Delovi teksta:

Istraživanja vremena koje deca provode uz medije dovelo nas je do zaključka da su oni postali sastavni deo dečijeg života i da ih možemo nazvati delom kulture današnje dece. Podaci, poput onih koji su prikazani u prethodnom tekstu, a koji ukazuju na neshvatljivo dugo vreme koje deca provode uz medije, za mnoge autore su bili podsticaj za nova istraživanja.

...

Autori, koji su ovim temama posvetili više pažnje, otkrili su postojanje određenih stilova u korišćenju medija, koji predstavljaju način na koji jedinka najčešće kombinuje određene medije.
Teorija o stilovima u korišćenju medija je vredna naše pažnje pa ćemo se, nešto kasnije, malo bolje upoznati sa njom.

Ono što je za nas sada interesantno jeste odgovor na pitanje: Može li se, dok je dete veoma malo, već na predškolskom uzrastu, vešto odmerenim vaspitno-obrazovnim postupcima uticati na razvoj određenog stila u korišćenju medija? Ako je odgovor potvrdan, onda se tu krije jedan od važnih razloga zbog kojih je neophodno razvijati medijsku kulturu deteta i primenu obrazovne, naročito informacione tehnologije, u vaspitno-obrazovnom radu na predškolskom uzrastu.

...

Podatak, koji je za nas posebno interesantan, jeste da je gledanje televizije druga najčešća aktivnost današnje dece od treće do sedme godine, (nakon samostalne igre) a da u šestoj godini gledanje televizije postaje vodeća aktivnost u slobodnom vremenu dečaka. Ovim, kao i mnogim drugim istraživanjima zaključeno je da način na koji deca provode slobodno vreme zavisi, pored ostalog, od uzrasta i pola.

...

Značajno je da primetimo da aktivnosti koje podrazumevaju veće angažovanje roditelja, sa povećanjem uzrasta deteta, bivaju zamenjene medijima. Ovakva i slična istraživanja podsticala su nova istraživanja u traženju odgovora na pitanje koliko je komunikacija roditelj-dete (i sve što ona donosi sobom) narušena vremenski dužom upotrebom medija u porodici.

...

Većina roditelja smatra da su, u vreme kada su oni bili mali, ulice bile veoma bezbedne. Verovatno ćemo se složiti sa većinom ispitanih roditelja koji su izjavili da današnje ulice nisu više „veoma bezbedne“, već „prilično bezbedne“ i „ne veoma bezbedne“. (Slika 14).


Slika 14: Mišljenja roditelja o bezbednosti današnjih ulica
za decu određenih godina

...

Dok su roditelji, kada su bili mali kao njihova deca danas, provodili skoro „svo vreme“ ili „više od pola vremena“, ili „oko pola vremena“ napolju bez kontrole roditelja, današnja deca, u zavisnosti od uzrasta, bez kontrole roditelja najčešće provode „polovinu vremena“ ili „veoma malo vremena“ napolju. Ako tome dodamo podatke, iz istog istraživanja, po kojima je najčešća zajednička aktivnost dece i roditelja
gledanje televizije, onda se možemo zapitati u kolikom stepenu ovakvi stavovi roditelja utiču na izbor i vremensko trajanje korišćenja medija u slobodnom vremenu dece. Tako smo došli i do kraja priče o slobodnom vremenu dece. Zaključili smo da postoji vremensko preklapanje odreñenih aktivnosti i korišćenja odreñenih medija. Možda nismo primetili, ali, nije bez značaja
činjenica da su deca prilično zainteresovana da računar koriste za aktivnosti koje nisu igra. Otkrili smo da postoje stilovi u korišćenju medija i pitali se da li je odreñenim postupcima moguće uticati na formiranje odreñenog stila.

...

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.







2.Mediji i vreme koje DECA PROVODE UZ MEDIJE



U ovom (drugom) poglavlju:
O istorijskom razvoju pojedinih vrsta medija
Upoređvanje televizije i informacione tehnologije
Podela medija
Upoređvanje vremena koje deca provode ispred računara i televizora

Delovi teksta:
Kada smo saznali koliko je računar prisutan u dečijem životu logično je da počnemo da se pitamo koliko vremena deca provode uz ovu tehnologiju? Možda i vi uviñate da oni koji priželjkuju proterivanje računara iz dečijeg života govore samo o vremenu koje deca provode
ispred njegovog monitora i lošem uticaju kompjuterskih igara sa agresivnim sadržajima. Oni ne uviñaju sve pozitivne i kreativne potencijale koje informaciona tehnologija može da pruži detetu I obrazovnom procesu i zbog kojih su oni drugi, koji su otkrili ove mogućnosti, vesniji njene svetle budućnosti. A možda vam se, kao i meni, čini da se mnogo veći problem, na samom početku korišćenja medija od strane dece, nalazi u vremenu koje ona provode za monitorom TV-a. Želela sam da otkrijem činjenice.


„Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj su vaspitno-obrazovne ustanove daleko bolje informatički opremljene, ali se ispostavilo da sama tehnika ne rešava problem. Reformski obrazovni koncept, koji predviđa informatičko opismenjavanje već u vrtiću zapeo je upravo na samom početku obrazovnog sistema... Čak 40% vaspitača i učitelja se izričito protivi korišćenju računara u ovom dečijem uzrastu, oko 46% prihvata tu mogućnost pod uslovom da se vrši rigorozna kontrola sadržaja, ali I iskazanih posledica u ponašanju dece, a svega 14% gaji uverenje da će korišćenje računara značajno unaprediti vaspitno-obrazovne mogućnosti.“
Izvor ovog teksta: „Da li je računar Babaroga?“, Ebit 33 Obrazovanje – Hrvatska, preuzeto iz časopisa „Ekonomist“ sa sajta
www.ekonomist.co.yu./magazin/ebit/33/obr/obr2.htm

...

Razmislimo o razlikama, izmeñu televizije i informacione tehnologije (računar, drugi hardverski elementi, Internet), prvenstveno kada posmatramo način na koji biramo sadržaje koje gledamo. (Slika 5)




Slika 5: Jedan pogled na razliku između televizije i informacione tehnologje

Osim navedenih razlika u načinu na koji biramo sadržaje nije loše da razmotrimo i uporedimo neke od osobina ova dva medija: televizija i računar sa Internetom. (Slika 6).


Slika 6: Pregled osobina dva medija

Osim navedenih razlika u načinu na koji biramo sadržaje nije loše da razmotrimo i uporedimo neke od osobina ova dva medija: televizija i računar sa Internetom. (Slika 6).

Prema rezultatima istraživanja koje je 2007. godine uradilo Udruženje vaspitača Beograda deca od: tri do šest godina starosti, prosečno dnevno provode vreme gledajući televizor:
Deca od tri godine - radnim danom 95 minuta, a vikendom 135
minuta
Deca od četiri godine - radnim danom 110 minuta, vikendom 170 minuta.
Deca sa pet godina - radnim danom 110 minuta, vikendom 175 min.
Deca od šest godina - radnim danom 105 minuta, a vikendom 150 min. (Slika 8).
Autori ovog projekta napominju da je najkraće navedeno vreme iznosilo 30 minuta, a najduže 360 minuta (šest sati)!?



Slika 8: Prosečno vreme provedeno uz televizor i računar

...

Važno je i da zapazimo da se sa povećanjem korišćenja računara ne smanjuje vreme provedeno uz televizor. Prema navedenim podacima beogradska deca od 3 do šest godina prosečno provode DVA SATA I JEDANAEST MINUTA ispred računara i televizora.

...

Istraživanje3 obavljeno 2007. godine u Americi dalo je rezultate po kojima: Deca od 2 do 18 godina provode 5 sati i 29 minuta ispred različitih medija, odnosno deca od:
2 do 7 godina 3 sata i 34 minuta a
od 8 godina i više 6 sati i 43 minuta.
Izvor: Donald F. Roberts, Ph. D. Stanford University, Ulla G. Foehr, Victoria J. Rideout, Mollyann Brodie, Pj. D. Henru J., „Kids & Media & the New Millennium’’, A Comprehensive, „National Analysis of Children’s Media Use'', Kaiser Family Foundation (www. kff. org), 1999.

...

Opsežno istraživanje koje je obuhvatilo 15.000 dece od 6 do 16 godina u jedanaest različitih zemalja Evrope i Izraela, izvršeno 1997/8. godine, bilo je osnova za pisanje knjige „Young People and New Media“ („Mladi ljudi i novi mediji“), 2002. godine. U njoj su, pored obilja drugih podataka, izneti podaci o prosečnom vremenu koje deca provode uz različite medije.

...

Zaključili smo da deca svih uzrasta provode mnogo vremena uz televizor. Do, oko šeste godine, računar biva sve interesantniji a da se, nasuprot očekivanju, vreme gledanja televizije ne smanjuje sa većim korišćenjem računara. Zašto? Takoñe, navedeni podaci su ukazali da deca od 9 do 14 godine provode najviše vremena ispred monitora računara i televizora, u poreñenju sa decom drugih uzrasta. I ovo je pitanje koje traži svoj odgovor.Vreme koje deca provode uz medije čini se neverovatnim, nemogućim, neostvarljivim... Moraćemo bolje da shvatimo šta se tu STVARNO dešava. Zato ćemo proširiti naše istraživanje i pokušati da saznamo nešto više o načinu na koji deca provode slobodno vreme.


Delovi ovog teksta mоgu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.

1. Koliko je računar prisutan u DEČIJEM ŽIVOTU?


U ovom (prvom) poglavlju:
Upoznavanje računara i informacione tehnologije
Kraći osvrt na istoriju razvoja i primene računara
Prisutnost računara u porodicama sa decom

Delovi iz teksta:

Razvijene zemlje imaju višegodišnje iskustvo u primeni informacione tehnologije (IT) pri radu sa decom predškolskog uzrasta. I pored mnogobrojnih istraživanja i analiza i dalje postoje oni koji su za korišćenje ove tehnologije na ovom uzrastu i oni koji se tome više ili manje protive.

U okviru Udruženja vaspitača Beograda, aprila 2007. godine, izvršeno je istraživanje5 kojim je obuhvaćeno 1008 roditelja dece od 3 do 7 godina iz 15 beogradskih predškolskih ustanova. Dobijeni su podaci po kojima 793 deteta, odnosno, 79% ima i koristi računar, a 215 dece, odnosno 21% od ukupnog broja ne koristi računar. (Slika 2). (U odnosu na istraživanje koje sam obavila 2004. godine, na uzorku od 300 roditelja iz različitih novobeogradskih vrtića, procenat dece koja koriste računar, za manje od tri godine, povećao se za 9%).



Slika 2: Broj dece koja imaju i koriste računar, Beograd, 2007. god.



Prema istraživanju obavljenom u Australiji (Australian
Bureau of Statistics, 2000), dobijen je podatak da je za dvanaest
meseci, do aprila 2000. godine
95% ispitane dece od 5 do 14 godina koristilo računar.
Isto istraživanje daje i podatke po kojima računar koriste,
najmanje dva puta nedeljno:
85% dece od 12 do 14 godina,
76% dece od 9 do 11 godina i
63% dece od 5 do 8 godine;

Novo istraživanje12 prisutnosti računara u domaćinstvima u Australiji dalo je rezultate po kojima je 70% australijskih domaćinstava 2005/2006 godine imalo računar.
Broj dece izmeñu 5 i 14 godina, koja su 2006. godine koristila računar u Australiji iznosio je 92%.


Nadam se da se možemo složiti da je potpuno nerealno očekivati uvoñenje moratorijuma na upotrebu računara na predškolskom uzrastu. (Mada ima i onih koji se za ovo zalažu).
Onog trenutka kada je računar, po svojim karakteristikama, postao do te mere jednostavan za upotrebu da ga i mala deca mogu koristiti (dete od tri godine s lakoćom može da nauči da uključi računar, ubaci CD, startuje odreñeni program i aktivno u njemu učestvuje aktiviranjem komandi na tastaturi ili mišem), onog trenutka kada su nastali prvi računarski programi prilagoñeni predškolskom detetu, preñena je granica od koje više ne postoji put natrag. Informaciona
tehnologija je nepovratno postala i deo dečijeg života. Zbog toga je potpuno nerealno očekivati da se svi složimo u nameri da deci zabranimo upotrebu računara.

Mnogi autori ističu da su mogućnosti uticaja informacione tehnologije na dete i sam obrazovni proces izuzetno velike, u pozitivnom smislu, ali da postoji opasnost od negativnog uticaja.
Ako učimo na iskustvima razvijenih zemalja onda bi morali da uočimo potrebu da blagovremeno postavimo znakove na putu razvoja primene IT na predškolskom uzrastu (pored korišćenja svih drugih medija, naročito televizije) koji će pomoći da ovu, inače veoma kreativnu, moćnu i perspektivnu tehnologiju koristimo odgovorno i u interesu deteta i njegovog razvoja.

U suprotnom, može nam se dogoditi da računari postanu deo dečijeg iskustva u porodici, dečijim vrtićima i školama a da, zapravo, i ne znamo da iz njih „izvučemo“ ono najbolje za našu decu.

Delovi ovog teksta mogu se objavljivati samo uz navođenje izvora i autora.